Šta su to krajnici i kada se operišu?
Prvi bedem odbrane našeg tela protiv mikrorganizama su krajnici. Anatomski gledano to su limfni čvorovi i deo su našeg imunog sistema.
U klasičnim udžbenicima obično se sledeća stanja navode kao indikacije za njihovu operaciju:
- ponavljajuće upale
- uvećane tonzile koje otežavaju gutanje
- ponovljeni peritonzilarni apscesi.
- gljivična oboljenja krajnika
- asimetrične tonzile sa nejasnim izraslinama
- kliconoštvo i uporne infekcije u uvu i nosu
- zadah iz usta
- grupa oboljenja (reumatična, nefritis, endokarditis) pod pretpostavkom da su tonzile mogući fokus.
Premda na prvi pogled deluje da je lako postaviti dijagnozu hroničnog oboljenja krajnika i odlučiti se za operaciju u medicini, možda, nema nejasnije i subjektivnije odluke za operaciju. Dodatnu zbrku pravi i činjenica da svaki lekar pa i laik ima svoje „stručno“ mišljenje o operaciji krajnika.
Koliko se u ovom problemu lutalo neka posluže sledeći podaci: 1934. godine u SAD 61% školske dece je bilo tonzilektomirano, a 1954. godine 32% regruta u Engleskoj je bilo tonzilektomirano. Danas su ti procenti jednocifreni.
Mi ni danas nemamo sigurne i pouzdane laboratorijske ili radiološke parametre kojima lako razdvajamo zdrave od bolesnih krajnika. Vidljivost organa kao i jasni znaci upale ne daju nam veliku prednost u proceni potrebe za operacijom. Imunološka i histohemijska istraživanja koja mogu jedina dati uvid u stanje hronično izmenjene tonzile su komplikovana, skupa i neprikladna za svakodnevnu praksu.
Postojanje više prelaznih oblika koji prethode hroničnom stanju takođe otežavaju ispravnu dijagnozu.
Od nekoliko vrsta hroničnog tonzilitisa najčešća je recidivirajuća (ponavljajuća) upala krajnika. A upravo je ova vrsta hronične upale krajnika najsubjektivnija kod donošenja odluke za operaciju (naročito kod dece).
U nemogućnosti postavljanja jasnih objektivnih kriterijuma za operaciju pristupa se uglavnom kombinaciji anamnestičkih (ono što pacijent kaže) i tzv. kliničkih znakova ( na osnovu pregleda lekara) kao što su veličina, simetrija, površina krajnika, sadržaj na ekspresiju, stanje žlezda vrata.
U SAD je npr. prihvaćeno da se na osnovu broja upala krajnika odlučuje za operaciju. U slučaju dece to je sedam upala u poslednjih godinu dana, ili pet u poslednjih dve, ili po tri u poslednjih tri godine.
Starosnih kao ni sezonskih ograničenja za operaciju nema.